SRD Montenegro TIM

Četiri gore Crne Gore


Četiri člana SRD "Tim" su odlučila da za 8 dana obiđu (popenju) četiri gore Crne Gore. Mićko, Mikan, Tiho i Marko, po programu koji je isplanirao i razradio Tiho, odlučili su da popenju Rumiju, Lovćen (od Kotora), jedan od vrhova Durmitora i Mali Žurim.

U ranim jutarnjim časovima krenuli su iz Nikšića s namjerom da usput posjete prijatelja Željka Plamenca u Virpazaru. Željko ih je počastio bogatim doručkom koji su zalili 14 godina starim crmničkim vinom iz njegovog podruma. Počastio ih je sa nekoliko litara istog vina, da se „nađe“ za usput. Dogovor je pao da se na svaki vrh od planirane 4 gore, otvori i popije po jedna. Iz Virpazara su krenuli starim putem za Bar preko Ostrosa i Prečiste Krainske, gdje su posjetili Kosarin bunar i stigli u Bar oko podne. Lijep sunčani dan im je omogućio laganu šetnju pored Luke Bar, plaže Topolice, Dvorca kralja Nikole i duže zadržavanje i fotografisanje kod Stare masline. Iz Bara su krenuli prema Mikulićima i usput svratili kod porodice Andrović, koja 9 vjekova čuva krst Svetog Jovana Vladimira. Ilija i Zoran su ih domaćinski dočekali uz interesantnu priču vezanu za krst. U popodnevnim satima su došli u Mikuliće (928 mnv) gdje su postavili šatore. Poslije prespavane noći i doručka počeo je uspon na prvu goru od planirane četiri, na Rumiju - 1595 mnv.

Rumija

Markiranom i čistom stazom sa južne strane, srednjim tempom stižu na vrh bez odmaranja za sat i trideset minuta. Sunčani prolećni dan, bez vjetra sa umjerenom temperaturom je omogućo da uživaju, da se dive, da se osjećaju srećnim i zadovoljnim što su planinari, što im se pružila prilika da sa vrha posmatraju ljepote prirode: plavetnilo Jadranskog mora, zelenilo Skadarskog jezera i rijeke Bojane, snijegom pokrivene vrhove Prokletija, Komova, Moračkih planina. Kao što su i planirali, na vrhu prve gore se otvorila i popila faša crmničkog vina. Tu su se zadržali bezmalo dva sata uz obavezno fotografisanje. Pri silasku, na prevoju su se sreli sa drugom grupom planinara, petnaestak minuta popričali, napravili zajedničku fotografiju, a Tiho i Mikan nastavili spuštanje prema Mikulićima, dok su Mićko i Marko krenuli prema jezeru, cilj je bio Donji Murići. Poslije pakovanja šatora, Tiho i Mikan su se kolima dovezli do Bara, snadbjeli se namirnicama i krenuli za Donje Muriće. Igrom slučaja su se sva četvorica u isto vrijeme i u dvadesetak metara našli na asfaltnom putu nadomak jezera. Tu su bili oko 16.30, prošetali prelijepom plažom, obalom jezera, divili se netaknutoj prirodi i na kraju završili u obližnjem restoranu i počastili se hladnim pivom. Za dana su postavili šatore uz sami dok Murićke luke. Sa pojavom noći, palili su logorsku vatru, Tiho je vršio pripremu i počeo da kuva, kako se kasnije pokazalo - „atomski pasulj“. Uz vatru, priču, piće i jelo ostalo se do kasno u noć.

Sjutradan u zoru, ranoranioci tima su posmatrali nevjerovatan prizor izlazaka sunca. Sunce, daleko u izmaglici iza obrisa Prokletija, počelo je malo je po malo da izlazi, onako crveno, slično suncu kada zalazi na morskoj pučini. Ovo crvenilo sunca, odsjaj njegovih zraka na mirnoj tamno-zelenoj jezerskoj vodi, jutarnja izmaglica i njegovo golim okom uočljivo pomjeranje su rijetko kada viđeni trenuci ljepote prirode. Posle doručka i pakovanja šatora, napuštili su Muriće i pošli za Kotor. Neplanirani kratki odmor proveli su u Budvi, uz društvo braće dva člana ekipe. Nastavili su vožnju do Perasta, gdje se, po planu zadržavaju nekoliko sati. Razgledali su ovaj stari pomorski grad, divili se lijepim peraškim palatama i crkvama. Sjeli su u čamac i išli preko puta na ostrvo, da posjete Gospu od Škrpjeja. Sa njima je i Mišo, Tihov brat. Posjetili su unutrašnjost crkve, vidjeli veliki broj umjetničkih slika, ikone i čuvenu tapiseriju. Išli su dalje do Kotora gdje popodnevne sate provode ulicama i razgledanjem starog grada, uz predah i osvježenje na terasi– pločniku jednog od mnoštva grdskih kafića. Nakon ručka, cilj im je da bio da nađu pogodno mjesto za logor. Našli su jedan mali park uz samu obalu nedaleko od crkve Sv. Eustahija u Dobroti i tu postavili šatore. Valjalo je biti odmoran za sjutrašnji uspon na drugu goru Crne Gore, na Lovćen- Jezerski vrh - 1657 mnv ( Mauzolej), pa se ranije pošlo na spavanje.

Lovćen- Jezerski vrh

Iz Kotora su krenuli po lijepom sunčanom danu nakon pakovanja opreme i doručka. Staza vodi pored zidina starog grada do crkve Sv. Đorđa gdje se kratko zadržavaju radi fotografisanja i uživanja u ljepoti koje pruža „Nevjesta Jadrana“. Nastavljaju popločanom stazom, putem kojim su stari Crnogorci silazili u Kotor da pazare ,da prodaju svoje proizvode, a kupuju so, ulje, brašno. Veliki broj serpentina su, gdje je to bilo moguće, skratili prečicama. Bilo je i malo lutanja na dijelu staze obrasle visokom i gustom šumom. Poslije dva ipo, tri sata stižu na Krstac, idu asfaltnim putem do ulaza u Nacionalni park. Budući da su im kola ostala u Kotoru, Tiho i Mikan se vraćaju po kola, a Mićko i Marko nastavljaju dalje do Ivanovih korita. Brzo se spuštaju do grada, kratko odmaraju uz hladno pivo, sjedaju u kola i nazad put Ivanovih korita. Po dolasku, prave mali odmor, ostavljaju auto na mjesto izabrano za logorovanje i nastavljaju uspon na Jezerski vrh markiranom planinarskom stazom. Kod zadnjih stepenica pred Mauzolejom gaze po još neistopljenom nametu snijega. Tu, pred kapijom Mauzoleja se otvara druga flaša crmničkoga vina uz neizostavno fotografisanje. Po silazku, na Ivanovim koritima podižu logor, po mraku pale logorsku vatru, i uz jelo i piće svode utiske ovoga uspona.

Rano ustajanje, novi dan, pospremanje, doručak, rekreacija odbojkom i plovkanjem (ko izgubi plaća pivo na Cetinju). Nešto prije podne kreću za Njeguše gdje posjećuju Njegoševu rodnu kuću. Na putu prema Cetinju javlja se ideja da mimo plana prođu kanjonom Mrtvice od Mrtvog Dubokog do Veljeg Dubokog i nazad. Posle kraćeg zadržavanja na Cetinju, nastavljaju put Kolašina. Dolaze do Međuriječja gdje skreću prema Mrtvom Dubokom i postavljaju logor u Gojačevini. Sredina je maja, vegetacija buja, otapaju se snjegovi sa vrhova obližnjih palanina, pa je i Mrtvica najljepša upravo tada. Tu, u logoru, čuju muziku njenih talasa koja se nekako prirodno uklapa u očekivanu tišinu nastupajućeg predvečerja. Logorska vatra se pali i začas rasplamsava, što je Tihu bio znak da priprema večeru. Ostali obezbjeđuju drva i održavaju vatru. Tu je i mali portabl televizor, svakodnevni prozor u svijet koji se obično pali u večernjim satima.

Kanjon Mrtvice

Izmaglica karakteristična za doline rijeka ih je dočekala nakon ustajanja. Kafa, rakija a onda doručak, je bio jutarnji svakodnevni ritual tima planinara. Idu lagano do drvenog mosta na kom zastaju i gdje se susrijeću sa impresivnom, rijetko viđenom slikom nabujale, čiste, zapjenušane i zaglušujuće, nekako divlje ali izuzetno lijepe i moćne Mrtvice. Prave na desetine fotografija koje, kada se kasnije pogledaju, ni približno ne mogu dočarati sliku tog trenutka posmatranja. Nastavljaju šumovitom stazom do Kapije želja. Tu se zadržavaju petnaestak minuta, bacaju kamenjezamišljajući želje. Kreću se, za njih, neuobičajeno lagano, svako malo zastajkujući,diveći se prirodnim stjenovitim kaskadama po kojima se spušta nabujala rijeka i mnogim bočnim izvorima koji kao da iz stijene izviru ulivajući se u Mrtvicu, čineći je snažnijom. Uska staza ih kanjonom vodi do Mrtvičkih greda, u stijeni uklesanog Danilovog puta, a impresijama nikad kraja. Tu i tamo se prijateljski sretnu i raziđu sa ponekom zmijom, uz dozu straha. Dolaze do Male Plaže i sada mirnije Mrtvice , gdje se zadržavaju nešto duže. Preko rijeke, na drugu stranu prelaze prirodnim skakalima i nastavljaju kroz šumu i ne tako dobro uređenom stazom, bez nekog zadržavanja do Veljeg Dubokog. Tu, na obali u Mrtvici, hlade dvolitarsku „granatu“ odlikovanog piva i uživaju u odmoru, lijepoj prirodi i vremenu.

Po povratku, sada nizvodno, imaju donekle drugačiji ali isto tako neopisiv doživljaj kanjona i rijeke. Kasno poslije podne se pakuju i kreću za Kolašin. U Kolašinu su u kasnim popodnevnim satima, u posjeti Danijelu Vinceku, istaknutom botaničaru, čuvaru crnogorske flore i dobrom poznavaocu naših planina. Višesatni prijatan razgovoru njegovom domu u Dulovinama, uz veliku ponudu razno-raznih rakija i vina je prekinut, potrebom da se još za dana postave šatori u neposrednoj blizini Botaničke bašte. Danijelovu ponudu da prenoće u njegovoj kući su uz zahvalnost odbili, obrazloženjem da su planinari i da im u ovom trenutku ne priliči komfor toplog doma. Razgovor su nešto kasnije nastavili u njihovom šatoru, u noćnom ambijentu, u gustoj borovoj šumi i proširenom sastavu, gotovo do ponoći. I tu se nešto popilo i pojelo.

Doći kod Danijela, a ne posjetiti Botaničku baštu, bila bi greška. Tako ih je sjutradan strpljivo i stručno upoznao sa velikim brojem endemskih i raznih drugih vrsta biljaka njegove bašte. Na dalji put ih je ispratio, kako on obično radi, kavaljerski, poklon knjiga za svakog od njih: ''Planine Crne Gore-Vodič za planinare i flaša rakije za srećan put''.Od strane planinara, Tiho je njemu uručio poklon. Idu na treću goru Crne Gore, na Durmitor, Šljeme - 2455mnv.

Šljeme

Dolaze u Žabljak oko 13 sati i kreću u šetnju gradom i trgovinu neophodne hrane i pića . Po planu je trebalo da se penje Bobotov kuk. Ali, snijeg i nedostatak opreme za penjanje po snijegu su ih preusmjerili na Šljeme.

Penjanje počinju sa lijeve strane skijališta Savin kuk, po travnatom terenu a sunčanom i vjetrovitom vremenu. Zadnju četvtinu rute prelaze po snijegu bez nekog većeg napora. Pogled sa vrha je fantastičan. Snijegom prošarani vrhovi Durmitora, skijalište, nekoliko jezera, visoravan koja počinje da zeleni i još mnogo toga su slike koje su ih zadržale na vrhu znatno više nego što su planirali. Obavezno fotografisanje i naravno, sa zadovoljstvom otvaraju i treću flašu crmničkog vina. Po silasku odmah nastavljaju do Kanjona Komarnice, gdje namjeravaju da postave logor. Dolaze u predvečejre, razapinju čergu pored Komarnice, pale vatru i montiraju roštilj. Uz roštilj, pivo i vino, hlađeno u Komarnici, oko logorske vatre ćakulaju zadovoljni do sada odrađenim, doživljenim i viđenim.

I ovdje je bila prisutna jutarnja rječna izmaglica. Pažnju im skreće vodopad Skakavica. Uzimaju fotoaparate i oprezno po nepristupačnom i rosom klizavom terenu, prilaze vodopadu nebi li napravili što bolju fotografiju. Skakavica punog volumena, zavijena u izmaglici koja pri dodiru sa tlom pjenuša, pršti i dimi, uz, za vodopade karakteristične zvukove, izgleda zaista prelijepo. Poslije jutarnje kafe, rakije i doručka, pakuju se i idu na četvrtu goru Crne Gore, na Mali Žurim – 1965 mnv.

Mali Žurim

Preko Vučja, cvijećem uljepšanog Konjskog i Bojovića bara, dolaze do Malog Žurima, planine, čija je fotografija obilježje loga SRD Tima. Na vrhu ustaljene radnje: posmatranje proljećnog pejzaža travnatih površina Lukavice i susjednog Ilijinog vrha, Velikog Žurima, Borovnika, Gackovih greda, te sniježnih vrhova Maganika, Durmitora, Prekornice, Komova, Prokletija, Lovćena, fotogrsfisanje, upisivanje u knjigu i neizostavno otvaranje četvrte flaše crmničkog vina. Sa Malog Žurima silaze pored Turske kamenice, Zagaračkim Katunom i sredininom Bojovića bara, koje su obrasle mladom zelenom travom, pa su, da bi skratili put izabrali tu prečicu, što je bio loš potez . Bojovića bare su u to doba godine, kada se otapaju snjegovi, prave bare, što su iskusili kada su ugazili u gustu zelenu travu, koja je samo par centimetara virila iz vode. Budući da su svi napunili gojzerice vodom, pravac kretanja nijesu mijenjali nego su nastavili, i na kraju pregazili naraslu rječicu uz asfaltni put. Marko, vidno ljut izborom kretanja preko bare, ovu rječicu je pretčao i prilično se okupao. Uz smijeh i komentare ovakvog ishoda, zamijenili su mokru obuću i odjeću. Opšte zadovoljstvo ispunjenim planom, viđenim i doživljenim su upotpunili gala večerom u Kolibi kod Cicmila u Bogetićima.

''Maj je devetnaesti, 8:42 PM – 2006. godine, u Kolibi se pravi zadnja fotografija misije - Četiri gore Crne Gore. Uz večeru, prenose Žaru, sekretaru SRD „TiM“, utiske i doživljaje sa osmodnevnog planinarenja, uz žal što i on nije bio sa njima.''

Dva dana je do referenduma o nezavisnosti Crne Gore. Misija je imala za cilj da putem njihove snažne želje, tada uoči referenduma, emocijama, kroz aktivnosti planinarenja i doživljaja prirodnih ljepota naše drage domovine, daju doprinos ostvarenju sna većeg dijela građana Crne Gore i povrate nezavisnost. U svakom logoru njihov šator je krasila zastavica CG. Na svakom vrhu od 4 gore raširili su zastavu Crne Gore, nazdravili za ono veliko DA.

Njihove želje su se ostvarile, a molitve uslišile.