Iz Kotora su krenuli po lijepom sunčanom danu nakon pakovanja opreme i doručka. Staza vodi pored zidina starog grada do crkve Sv. Đorđa gdje se kratko zadržavaju radi fotografisanja i uživanja u ljepoti koje pruža „Nevjesta Jadrana“. Nastavljaju popločanom stazom, putem kojim su stari Crnogorci silazili  u Kotor da pazare ,da  prodaju svoje proizvode, a kupuju so, ulje, brašno. Veliki broj serpentina su, gdje je to bilo moguće, skratili prečicama. Bilo je i malo lutanja na dijelu staze obrasle visokom i gustom šumom. Poslije dva ipo, tri sata stižu na Krstac, idu asfaltnim putem do ulaza u Nacionalni park. Budući da su im kola ostala u Kotoru, Tiho i Mikan  se vraćaju  po kola, a Mićko i Marko nastavljaju dalje do Ivanovih korita. Brzo se spuštaju do grada, kratko odmaraju uz hladno pivo, sjedaju u kola i nazad put Ivanovih korita. Po dolasku, prave mali odmor, ostavljaju auto na mjesto izabrano za logorovanje i nastavljaju uspon na Jezerski vrh markiranom planinarskom stazom. Kod zadnjih stepenica pred Mauzolejom gaze po još neistopljenom nametu snijega. Tu, pred kapijom Mauzoleja se otvara druga flaša crmničkoga vina uz neizostavno fotografisanje. Po silazku, na Ivanovim koritima podižu logor, po mraku pale logorsku vatru, i uz jelo i piće svode utiske ovoga uspona.

Rano ustajanje, novi dan, pospremanje, doručak, rekreacija odbojkom i plovkanjem (ko izgubi plaća pivo na Cetinju). Nešto prije podne kreću za Njeguše gdje posjećuju Njegoševu rodnu kuću. Na putu prema Cetinju javlja se ideja da mimo plana prođu kanjonom Mrtvice od Mrtvog Dubokog do Veljeg Dubokog i nazad. Posle kraćeg zadržavanja na Cetinju, nastavljaju put Kolašina. Dolaze do Međuriječja gdje skreću prema Mrtvom Dubokom i postavljaju logor u Gojačevini. Sredina je maja, vegetacija buja, otapaju se snjegovi sa vrhova obližnjih palanina, pa je i Mrtvica najljepša upravo tada. Tu, u logoru, čuju muziku njenih talasa  koja se nekako prirodno uklapa u očekivanu tišinu nastupajućeg predvečerja. Logorska vatra se pali i začas rasplamsava, što je Tihu bio znak da priprema večeru. Ostali obezbjeđuju drva i održavaju vatru. Tu je i mali portabl televizor, svakodnevni prozor u svijet koji se obično pali u večernjim satima.

Kanjon Mrtvice

 Izmaglica karakteristična za doline rijeka ih je dočekala nakon ustajanja. Kafa, rakija a onda doručak, je bio jutarnji svakodnevni  ritual tima planinara. Idu lagano do drvenog mosta na kom zastaju i gdje se susrijeću sa impresivnom, rijetko viđenom  slikom nabujale, čiste, zapjenušane i zaglušujuće, nekako divlje ali izuzetno lijepe i moćne Mrtvice. Prave na desetine fotografija koje, kada se kasnije pogledaju, ni približno ne mogu dočarati sliku tog trenutka posmatranja. Nastavljaju  šumovitom stazom do Kapije želja. Tu se zadržavaju petnaestak minuta, bacaju kamenje  zamišljajući želje. Kreću se, za njih, neuobičajeno lagano, svako malo zastajkujući,  diveći se prirodnim stjenovitim kaskadama po kojima se spušta nabujala rijeka i mnogim bočnim izvorima koji kao da iz stijene izviru ulivajući se u Mrtvicu, čineći  je snažnijom. Uska staza ih kanjonom vodi do Mrtvičkih greda, u stijeni uklesanog  Danilovog puta, a impresijama nikad kraja. Tu i tamo se prijateljski sretnu i raziđu sa ponekom zmijom, uz dozu straha. Dolaze do Male Plaže i sada mirnije Mrtvice , gdje se zadržavaju nešto duže. Preko rijeke, na drugu stranu prelaze prirodnim skakalima i nastavljaju kroz šumu i ne tako dobro uređenom stazom, bez nekog zadržavanja do Veljeg Dubokog. Tu, na obali u Mrtvici, hlade dvolitarsku „granatu“ odlikovanog piva i uživaju u odmoru, lijepoj prirodi i vremenu.

Po povratku, sada nizvodno, imaju donekle drugačiji ali isto tako neopisiv doživljaj kanjona i rijeke. Kasno poslije podne se pakuju i kreću za Kolašin. U Kolašinu su u kasnim popodnevnim satima, u posjeti Danijelu Vinceku, istaknutom botaničaru, čuvaru crnogorske flore i dobrom poznavaocu naših planina. Višesatni prijatan razgovor  u njegovom domu u Dulovinama, uz veliku ponudu razno-raznih rakija i vina je prekinut, potrebom da se još za dana  postave šatori u neposrednoj blizini Botaničke bašte. Danijelovu ponudu da prenoće u njegovoj kući su uz zahvalnost odbili, obrazloženjem da su planinari i da im u ovom trenutku ne priliči komfor  toplog doma. Razgovor su nešto kasnije nastavili u njihovom šatoru, u noćnom ambijentu, u gustoj borovoj šumi i proširenom sastavu, gotovo do ponoći. I tu se nešto popilo i pojelo.

 

 Doći kod Danijela, a ne posjetiti Botaničku baštu, bila bi greška. Tako ih je sjutradan strpljivo i stručno upoznao sa velikim brojem endemskih i raznih drugih vrsta biljaka njegove bašte. Na dalji put ih je ispratio, kako on obično radi, kavaljerski, poklon knjiga za svakog od njih: ''Planine Crne Gore-Vodič za planinare i flaša rakije za srećan put''.  Od strane planinara, Tiho je njemu uručio poklon. Idu na treću goru Crne Gore, na Durmitor, Šljeme - 2455mnv.